Natezna čvrstoća staklenih vlakana je mnogo puta višu od vlašnog stakla, ali studije su pokazale da je struktura staklenih vlakana ista kao i staklo. Hipoteze o dosadašnoj strukturi stakla mogu odražavati stvarnu situaciju su "hipoteza mikrokritaline strukture" i "hipoteza mrežne strukture".
Hipoteza mikrokritistalne strukture smatra da je staklo sačinjeno od blokova silicijske kiseline ili "mikrokritala" silicijevog dioksida, a "kristaliti" su ispunjeni superkulanim rastvorom blokova silicijske kiseline.
Hipoteza mrežne strukture vjeruje da je staklo nepravilna trodimenzionalna mreža tetraedrona, alumina trihedrona ili bor-kisik trihedrona silika, a praznine između mreža su ispunjene kacijama kao što su Na, K, Ca, Mg itd. Trodimenzionalna mrežna struktura silika tetraedrona je osnova za određivanje svojstava stakla, a popunjeni kations kao što su Na i Ca se zovu mrežni modifikatori.
Velika količina podataka dokazuje da je staklena struktura približno u redu. Razlog je što postoji određeni broj i veličina redovno sređenih regija u staklenoj strukturi. Ovo pravilo je uzrokovano određenim brojem poliedrona nakon redovnog rasporeda sličnih kristalnih struktura. Međutim, naručene regije nisu strogo periodične poput kristalne strukture. Nisu uniformne na mikroskopskom nivou, već su uniformne na makroskopskom nivou, što odražava izotropna svojstva stakla.
